VALJEVO- Danas se navršava 20 godina od ubistva premijera Srbije i lidera Demokratske stranke Zorana Đinđića. Premijer Zoran Đinđić ubijen je 12. marta 2003. godine ispred zgrade Vlada Srbije. Đinđić je bio prvi premijer Srbije posle pada režima Slobodana Miloševića 2000. godine i dolaska na vlast Demokratske opozicije Srbije.
Za vreme njegovog mandata pokrenut je proces demokratizacije društva i korenitih ekonomskih i socijalnih reformi. Njegovim ubistvom mnoge od tih reformi su zaustavljene ili usporene. Već 20 godina svakog 12. marta se postavlja isto pitanje: Gde bi Srbija danas bila da je među nama Zoran Đinđić?
Ovako je govorio premijer Zoran Đinđić
-Moto koji me vuče napred je: Nikad se ne predaj! Ako kreneš u preticanje, dodaj gas.
-Našem nacionalnom mentalitetu svojstvene su erupcije energije, pa potom pražnjenje i malodušnost. Mi smo veseo narod koji istovremeno ceni pesimizam jer ga smatra otmenim. I, jer oslobađa od odgovornosti. Ako već unapred sumnjate u svoj uspeh, neuspeh će vam lakše pasti, jer ste to mudro predvideli. Nedostaje nam kondicija za ozbiljnu strategiju. Nedostaju nam ljudi sa jakim karakterom u javnom životu.
-Previše je površnog mudrovanja i površnog nezadovoljstva, koji ne podstiču i ne oplemenjuju akciju, nego je blokiraju. I previše je intriga i tračeva, kao u rimskom carstvu godinu dana pre njegovog raspada.
-Radi ono što smatraš da je ispravno, a ne ono što će većina da podrži.
-Nema više spavanja. Vreme je za akciju. Spavaćete kada odete u penziju.
-Ništa nije tako opasno i tako otrovno kao pesimizam. Intelektualno preobučeni pesimizam pojavljuje se kao cinizam, ironija, različite vrste nihilizma; u smislu: „svi su oni isti“, „ništa se ovde ne može promeniti“, „ovaj narod nije ni zaslužio bolje“ i slično. U svakom čoveku postoji nada i strah. Pitanje je samo u tome da li ćete podsticati jedno ili drugo.
-Ja ne želim da vučem kola iz blata, a da posle toga budem kriv što je neko seo na ta kola i koči.
-Ako biste vi planirali tako kao da ne postoji svet nego da samo postojite vi, onda ste vi Bog, a ako ste Bog, onda nema rasprave. Ali ako niste Bog, onda uvek postoji okruženje u kome vi morate da planirate svoju strategiju, i ako to okruženje na kraju odbije vašu strategiju i dovede do neuspeha, onda ste krivi vi, a nije kriv taj svet. Znači, uvek ako ne uspete da se snađete u jednom okruženju – nije kriva priroda.